Izložba je dio obilježavanja Europskog tjedna svjesnosti o mentalnom zdravlju, a njezin je cilj prikupiti sredstva za angažman likovnog terapeuta. Članovi Lukjernice, koji su u kliničkom kontekstu već iskusili dobrobiti art terapije, žele tu praksu integrirati i u aktivnosti udruge.

Vaša donacija izravno doprinosi mentalnom zdravlju zajednice i kvalitetnijem životu naših članova. Pridružite nam se u ovoj plemenitoj inicijativi – jer svatko zaslužuje podršku i priliku za oporavak. Ukoliko niste u mogućnosti doći osobno izabrati fotografiju Vašom donacijom izravno sudjelujete, fotografiju dobivate naknadno. 

Lukjernica već više od dva desetljeća djeluje na području zaštite prava psihijatrijskih pacijenata te promicanja mentalnog zdravlja kroz kreativne i glazbene radionice, savjetovanja, grupe podrške i javne kampanje. Suradnju ostvaruju s OB Dubrovnik, lokalnim institucijama, medijima i nizom organizacija diljem Hrvatske.

Dvadeset izloženih fotografija ustupili su članovi Fotokino kluba Marin Getaldić, a nasumično odabrani donatori imat će priliku osvojiti jednu od fotografija velikog formata. Ostali će kao znak zahvalnosti primiti zahvalnicu i fotografiju manjih dimenzija.

Izložba “Svjetlopisi za Lukjernicu” primjer je kako umjetnost može služiti kao most prema razumijevanju i prihvaćanju psihičkih teškoća u zajednici.

IBAN: Otp banka, HR 5324070001100310645

Hvala vam na dobroti i povjerenju!

Sudionici okrugloga stola ‘Biramo li sreću ili sreća bira nas?’ bili su:

• Danijela Kekez, mag. psih., OŠ M. Držić, Društvo psihologa Dubrovnik
• Renata Tolja, mag. psih., OB Dubrovnik, Društvo psihologa Dubrovnik
• Jadranka Zlošilo, psih., Crveni križ Dubrovnik, Društvo psihologa Dubrovnik
• Izv. prof. dr. sc. Barbara Puh, Ekonomski fakultet, Sveučilište u Dubrovniku

Moderatorica: dr.sc. Nikolina Hazdovac Bajić, Ekonomski fakultet, Sveučilište u Dubrovniku

Zašto uopće stigma i inkluzija? Stigmatiziranje psihičkih bolesnika u prvom redu im otežava mogućnost da potraže pomoć. Pozvani psihoterapeuti imali su donekle različita mišljenja o stigmi njihovih klijenata, Marko Grgurević rekao je da su kod njega na terapiji ljudi s lakšim diagnozama pa stoga stigmu ne osjećaju, a Anja Marković je izjavila da se kod nekih njenih klijenata javlja opetovano razmišljanje o negativnim riječima koje su im upućene pa ih se stigma ipak dotiče. Međutim, Mira Šejtanić navodi kako u udruzi Lukjernica osobe s psihosocijalnim poteškoćama puno više traže individualni rad nego grupu podrške, radionice ili grupne terapije koje udruga nudi jer ne žele da ljudi znaju da su potražili pomoć. Kao dobar primjer protiv stigme u medijima Maro Marušić naveo je kampanju koju je pokrenuo Aleksandar Stanković sa svojom knjigom Depra, a rekao je i kako mediji dosta govore o mentalnom zdravlju.

Znakovito utješan i ohrabrujuć bio je komentar mlađe osobe iz publike koja je rekla da njeni vršnjaci jedni drugima bez problema i otvoreno pričaju o problemima za razliku od svojih roditelja koji su više rezervirani po tom pitanju. U daljnjoj raspravi zaključeno je da je u zadnjih nekoliko godina ipak postignut napredak.

Dr. Marijana Batković pričala je o planu oporavka koji je dio finskog i norveškog modela psihijatrije u zajednici, a naglasila je kako na stranicama Svjetske zdravstvene organizacije postoji Quality rights trening kojem svatko može pristupiti kako bi si približio ljudska prava, u ovom slučaju prava osoba s psihosocijalnim poteškoćama. Na napomenu Marka Grgurevića potaknuta je rasprava o važnosti podrške obitelji i prijatelja, a Anja Marković naglasila je kako je volontiranje jako dobro za osobe s psihosocijalnim problemima, bilo da su korisnici ili i sami pružaju uslugu volontiranja.

Da nije sve samo mrtvo slovo na papiru ili gledanje na uzore iz uređene sjeverne Europe pokazali su nam svojim primjerom gosti iz Blata. Dom za odrasle osobe Blato jedina je ustanova takvog tipa u našoj županiji. Od 2014. godine imaju praksu inkluzivnog stanovanja, gdje u dvije stambene jedinice, izdvojene od Doma, živi pet osoba s psihosocijalnim problemima uz nadzor svojih asistenata, njegovatelja. Došli su s otoka Korčule kako bi, svojim primjerom dobre prakse, pokazali nama u Gradu da se može učiniti veliki korak naprijed u deinstitucionalizaciji i omogućiti kvalitetan i podržan život osobama s mentalnim oboljenjima. Ravnateljica Nikolina Maleš, soc radnica Marina Protić, voditeljica organiziranog stanovanja Josipa Marinović i asistentica, njegovateljica Fanika Ferić rado su podijelile svoja iskustva o počecima života u izdvojenim stambenim jedinicama. Velika su im podrška općina Blato i Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike koji snose gotovo sve troškove organiziranog stanovanja. Naveli su i kako su mještani Blata vrlo susretljivi, pomažu i Domu i stanovnicima inkluzivnog stanovanja, a stigma tamo uopće nema. Korisnice Ana Vidaković I Rozita Granić iznijele su svoje iskustvo kroz dvije tople ljudske price o sreći i zadovoljstvu što mogu, nakon godina života u institucijama, živjeti samostalno, brinuti se o sebi, a uz to su podržane od strane svojih asistentica, ali i članova obitelji. Većina gošći iz Blata, kako je navela Nikolina Maleš,  ujedno su i volonterke i pokazale su kako razumiju volonterski rad i entuzijazam u udruzi Lukjernica.

Udruga je i ovom tribinom htjela pokazati da ima želje iI volje, ali nema ljudstva i kapaciteta da ostvari planove. Trebaju nam zajedničke snage Grada, Županije i Ministarstva. Gosti iz Blata više puta su rekli “Nije lako, ali može se!” Bilo bi lijepo dovesti doma naše sugrađane iz udaljene Kotoribe i drugih ustanova, a znamo da u Gradu i okolici ima još ljudi kojima bi inkluzivno stanovanje poboljšalo kvalitetu života. Ovom prilikom želimo zahvaliti svim sudionicima otvorenog dijaloga i svim našim dragim posjetiteljima. Hvala Sveučilištu u Dubrovniku, na ljubazno ustupljenom prostoru, Gradu i Županiji na sponzorstvu. Posebno hvala Domu za odrasle osobe Blato i članovima Lukjernice koji su bili pozadinska podrška.

Cilj tribine je podizanje svijesti o problemu stigmatizacije osoba s mentalnim poteškoćama te pronalaženje načina za promicanje njihove inkluzije u društvo. Na tribini će sudjelovati istaknuti stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja, predstavnici medija, te volonteri i voditelji inkluzivnog stanovanja.

Skupilo nas se točno deset što je maksimalan broj sudionika, a grupa se pokazala kompatibilnom na samom početku. Osim nekoliko članova Udruge, bilo je tu psihoterapeuta, pedagoga, psihologa, liječnika. Princip radionice je da voditeljica kratkom pričom navede na razmišljanje i zatim nas pusti da pišemo. Potom dobrovoljci napisano pročitaje te se tema razvija u grupi. Grupa je bila jako kvalitetno vođena, sve je išlo “k’o po špagu” i slušanje i pričanje i feedback…

Očito, mentalno zdravlje je globalni problem i lijepo je znati da su ovako mladi ljudi zainteresirani za pomaganje u rješavanju istog.

Za njegovu bolest znao je tek blizak krug ljudi, prijatelji i obitelj, a sada je u knjizi odlučio javno progovoriti o tom bolnom iskustvu. „Depresija je kada tri mjeseca čekaš da ti 15 minuta bude bolje. Depresija je razmišljanje kako bi svijet bio bolje mjesto bez tebe i kako bi ti bio sretniji bez svijeta.” – napisao je Stanković.

Kombinirajući prozne zapise i poeziju, Aleksandar Stanković donio je dojmljivu, hrabru i za hrvatsko društvo izuzetno važnu knjigu; psihičke bolesti poput depresije još uvijek su društveni tabu i tema o kojoj se teško progovara. Stanković ističe: „Knjigu sam odlučio izdati da bih pomogao drugim ljudima koji imaju problema s depresijom i da bih, barem djelomice, s njih skinuo stigmu luđaka koji su izopćeni iz zajednice.”

Članovima udruge Lukjernica, koji su bili na predstavljanje knjige, riječi Aleksandra Stankovića imale su posebnu težinu jer su već godinama svjesni koliko stigmatiziranje mentalnih bolesti nanosi štete njihovim životima. Kao da sama bolest nije dovoljna…